
Често се родитељи тек рођеног детата нађу у необраном грожђу. Које име одабрати? Шта рећи? Какву поруку послати?
Ако су имали ту срећу да добију сина, ондак му свакако треба дати лепо име, рецимо Аљоша, Матеј, али ни Лука и Петар нису лоша решења. Али, ако су имали нешто мање среће, те уместо малог куроње фасовали ћеркицу, онда је име Клара сасвим солидан избор, звучи оперски, отмено, није лоше ни Ана-Марија, јер на крају свих серија, ипак буде коначна наследница.
Отац: ,,Какво име детету да наденем, драга?"
Мати: ,,Ког је пола драги?"
Отац: ,,Па, синчина, дабоме! Какво име желиш драга?"
Мати: ,,А да га Жуњом назовемо?"
Отац: ,,Жуњо? Може! "
Мати: ,, Ал смо му га добро наденули!"
Заједно:,, Ала!"
Jedino selo koje nema kafanu, birtiju i zadrugu.
Израз који описује ирелевантност дате особе, будући да се на славу позива само породица и људи који су вам заиста битни у животу. Обично се упућује људима који много брину шта ће други да мисле, у свакој ситуацији.
(нека свадба)
- Убијају ме ципеле...
- Па ти изуј... ниси ни прва ни последња.
- Ма где, глупо ми пред овим људима...
- Што, ће ти дођу на славу можда?
Spreman da izleti iz sistema, samo čeka da ga neko šutne u dupe dok bleji pred kapijom sa A4 papirom za razduživanje radne uniforme.
Četvrta lična greška, žuti karton i uklizavanje na granici dobijanja drugog, ukor pedagoškog veća, provaljivanje pronevere novca sakupljenog za deset godina mature od strane ošišanih ovaca.
- Petroviću, ah Petroviću...
- Šta se desilo, gospodine šefe smene?
- Snimila te kamera kako crtaš erektivni kurac na tabli za Quick Kaizen i ideje zaposlenih.
- A to! Gledajte... Ja sam na izlaznim vratima firme, ističe mi ugovor za koji dan. Još sam preko Adeka, tako da prvi ima da letim. Skinuta je cela treća smena, od eventualnog produžetka nema ništa jer su kapaciteti smanjeni a ima višak radne snage.
- Je l' tako?
- Sve je tako. Ima da kuvate ovde do septembra, eventualno Nove godine, i onda Žabari odoše na istok. Tako da bih tada svejedno izleteo. Ovako sam miran, odoh na selo da zapatim aroniju, pokojni patrijarh je govorio kakva čuda pravi. I Bog da me vidi.
- Da je aronija toliko delotvorna tvoj patrijarh i moj Tito bi još uvek bili živi.
Аргумент који би требао да побије вашу тврдњу. Можете ви бити и експерт и докторирати на тему тог догађаја, али ако нисте тад били рођени, дебата је решена у корист старијег саговорника.
- Ја и даље не могу да верујем да смо се и након свих злочина и после другог светског рата опет ујединили са онима...
- Мали, не лупетај молим те! Шта ти знаш о томе, ниси ни био рођен тад а причаш овде нешто...
Kupiti težak krš od automobila koji se, naravno, stalno kvari.
- Vidi ovo, tebra! Taj Ford merkam već neko vreme, počeo sam da pregovaram sa vlasnikom. Izgleda će da mi siđe za cenu...
- Ono?! Samo ti to kupi i ima sa majstorom da se okumiš, slušaj šta ti kažem!
Situacija do koje u alpskom skijanju dolazi skretanjem sa staze i veoma težak povratak na istu, te uglavnom znači automatsku diskvalifikaciju takmičara.
- Šta je sa Zokijevim klincem? Skroz se promenio kako je otišao u Beograd da studira. Na šta se napravi onakav dečko, ne bih ga ni prepoznao da mi moj klinac nije rekao ko je.
- Loše društvo, alkohol, droga. Promašio kapiju kao Tomba devedesčetvrte u Lilehameru. Zoki hoće da se besi, Goca pije eksenciju. Cela familija otišla u kurac.
Поента. Огољена суштина. Једна реченица која погађа директно у мету. Реченица која се обично прећути.
Постоји у човјеку нека нејасна тежња да прећути оно најбитније. Да говори сатима, али да не каже поенту. Да остане нијем када треба казати круцијално. То почне рано. У младости. Једном оћутиш, стрпаш дубоко у складишту своје подсвијести и заборавиш. Заборавиш? Тешко. Речено се заборавља. Реченом се опрашта. Оћутаном, хм... Оно што ниси рекао никада не заборавиш. Увијек ће ти становати негдје на врху језика. Као проклета душа која лебди између живота и смрти, прећутано лебди између ћутње и жеље да се каже. На врху језика. Тик пред пуштање у етар... али ту и остане. До краја.
Неки људи оћуте своју бит. Суштину свог постојања. Никада је не подијеле са другима.
Желио је да буде пјесник. Да пише за дјецу. Желио је да буде глумац. Да пусти бркове као Зоран. Желио је да живи у Даблину... Оћутао је. Није имао храбрости да каже. Да покуша. Постао је рачуновођа. Не живи лоше. Споља. И дан данас куцка у телефону насумичне стихове, док чека зелено на прометној саобраћајници. Обрише кад стигне кући. Оћути.
Гдје би нам био крај да смо рекли све што је требало? Зар би ми жена била Јована а не Жана да сам рекао? Бих ли живио гдје живим? Да ли би ме и даље сматрали лошим да нисам ћутао?
Оћутано гризе. Оћутано уједа. Крваво. Болно. Вјечно.
Ријечи су да се говоре, осјећаји су да се искажу. Немојте ћутати. Последице изговореног не могу бити горе од оног оћутаног. Шамар не боли. Презир је пролазан. Туга се лијечи. Само оћутано постојано траје. Мори и не да мира.
Зашто сам ово написао? Зато што... хм.
Politički korektan izraz koji žene koriste kada prekorevaju lika koga muvaju ili žele da nateraju da stane na ludi kamen, a da ne ispadnu psihopate. Kasnije se zamenjuje mnogo slikovitijim opisima.
-Hihi, Branko, blesane, moj, šta to radiš, treba da skreneš levo kod Albukerkija. Hihi.
dvadeset i kusur godina kasnije
-Joj, Branko, stoko jedna, i dan danas ne znaš šta radiš, idiote. Farba je bakarno crvena Švrackopfova, a ne Garnierova! Natrag u prodavnicu.
Neko ko zna kombinaciju dugmića koja te vodi na drugu stranu raspoloženja, onda kada mrak krene da te jede.
- Što si zlovoljan?
- Ukrali su mi kola. Al' nije u tome stvar. Ovo bi trebalo da bude zemlja gde možeš da ostaviš kola bez straha da će neko da ih obije, opljačka ili odnese. Kod nas su i lopovi lopurde, ako ništa ne mogu, izbuše ti gume, jer sram te bilo nema se šta ni ukrasti od tebe. Navikao sam ja na to sve, nije problem, i nisu neka kola, nisam lud da kupujem dobra kola, sve i da i imam neke pare. Ha! Eto. I da imam pare, ne bih smeo da ih trošim.
- 'Oćeš jafu?
- Hvala.
- I šta ćeš sad? Napisala sam ti pesmu. Bila sam sama kući, sa Verom, ali nije htela da se druži sa mnom, pa sam pisala.
- Daj da čujem.
- Ne mogu, stidim se. Drugi put.
- Daj.
- Ne - e.
- A što, je l' bezobrazna? Možeš da je cenzurišeš.
- Nja nja, nije. Jednostavno ne može. I šta ćeš sad?
- Sa čim?
- Pa sa kolima, ludo. I državom? I jesi odlučio da li bi voleo da imaš puno para ili ne?
- A to... Pokriće osiguranje. Daj mi još jednu jafu?
- Ne dam.
- Zašto?
- Potrebna mi je.
- Onda mi pročitaj pesmu.
- Koju pesmu?
- Onu koju si mi napisala.
- Ne može, već sam ti rekla. Evo jafa. Ne mogu više.
- Ti si sebična ponekad.
- I ti. I Vera. Ona je tako sebičan pas.
- Ona je pas.
- I ti si.
- Izrecituj mi pesmu.
- Ne znam je napamet.
- Idemo da je uzmemo.
- Ne možemo, Vera je zlovoljna.
- Oraspoložićmo je.
- Kako?
- Reci da si joj napisala pesmu.
- Aha, je l' da? Kao tebi? Hoćeš još jednu jafu?
- Hoću.
- Jafu ili pesmu?
- Jafu.
- A pesmu?
- Uopšte i nema pesme, je l' da?
- Nema.
- Nema veze.
Repetito est mater studiorum što bi rekli pogani Latini. Nema dobra dok ne zagrzieš muški i ne puštaš dok rezultat ne dođe. U programu života nebrojeno puta ulaziš i izlaziš dok ne krene. Jednostavno , bilo šta da radiš moraš skupiti određeno iskustvo da bi prešao neki nivo. Na kraju, eno ti Neše Sline, šta uradi od života, a da ti ne možeš. Nisi pokušao druže.
Odustajanje kao neprijatelj ljudskog roda mora biti izbačeno iz upotrebe od strane junačke maksime „ ne jebe lijep nego uporan“. Pa čak i kad ne uspiješ nakon milion pokušaja , sudbina će naći način da ti nagradi trud na nekom drugom mjestu.
Izlazim nasmijan iz „Bonela“ i kroz zadovoljan osmjeh pjevušim „Saki Saki Sale kupi mi sandale“ dok gledam novu akviziciju na mojim stopalima kako mi namiguju Bemine cipele od 64 konvertibilne marke i u tom trenutku presječe me ljupka faca žene koja mi je strah od odbijanja dovela u stanje gej aktiviste na saboru Krajiške pjesme u Drvaru, praviću se da je ne vidim ipak sam joj bio nebitan poput Brakusove emisije, nece skontati ...
-Ljubo, Ljubo! Zar me ne prepoznaješ, stani ej, to sam ja, Milijana!
-Mrš! Odabi oda me.
-'Aj bolan Ljubo, nemoj biti na kraj srca, nije sve tako crno.
-Kojeg srca, aždajo, srce si mi pojela uz kavu umjesto ratluka. I nije sve crno, naravno da nije, vidiš da se na meni vijori plava košulja k'o dres Lacija na Fernandu Koutu. Postao sam upravnik pošte i sad me zovu Ljupče, od milošte. Aaaa nije Ljubo više na šalteru...
-Svaka čast, drago mi je zbog tebe baš.
-Ne seri nije ti drago, boli te pička za mnom. Znaš da sam zbog tebe pokušao izvršiti samoubistvo pečatom, svu sam glavu izraubov'o, i sad imam ožiljke po glavi piše 70267 ZADNJA POŠTA BARAĆI. Jedva sam preživio kad si se poigrala sa mnom, pjesmu sam ti napis'o bio. Kravo jedna.
-Nemoj me vrijeđati, nisam to zaslužila, i kakvu pjesmu nedilje ti?
-Finu, u tri strofe, sve se rimuje, i sad je držim u fioci kad god mi je teško pročitam da vidim da može gore uvijek.
-Pa dobro, vidim preživio si, hehe.
-Jesam, i to Mileva mi donoslila krompirušu, na kockice krompir rezan, u med se stvara.
-A ko je Mileva, eto vidiš da si se snašao, nadam se da je bolja od mene, da te utješila.
-Nebitno ko je, bolje od tebe poljevalo za pitu pravi, a u svemu ste iste, i ona me sjebala načisto, postao sam alkoholičar, nisam za gaće na guzici imao koliko me sjebala. Pitu nisam mogao prežaliti.
-Ajooj pa nije valjda, a nisi ti alkoholičar ti si boem, to je nešto drugo.
-Srećo, boem se ne upišava u gaće koje nema, bio sam na dnu.
-Pa dobro, izvukao si se, oprem dobro.
-Jesam, našao sam Miru, mala k'o violina, ekonomiju završava, radi tu u kafani kod Brzog, neće bude roditeljima na teretu. Skačem na nju ko Adam Mališ, u dvije serije po 45 minuta, nekad i u sudijsku nadoknadu uđem. Šta je, ne vjeruješ? Skačem skačem. A ti kako si?
- A tebe kao interesuje?
-Tako sam odgojen , da brinem za druge.
- Pa dobro ni meni ne cvjetaju ruže, znaš bila sam...
- Zapravo ne interesuje me, ali nastavi pokušavati, ko se dimom ne nadimi ni vatrom se ne ogrije, aj dug ti uz put...
Isti ste.
Obično se koristi kada je potrebno da se izrazi poveća količina sličnosti između dve osobe.
- Halo, Bojane? Je l' ti vidiš vidiš koliko je sati?
- Vidim, ženo, rekao sam ti da ima posla i da sam obećao Dekiju da ću mu pomoći.
- Pa, da li vi zidate Skadar na Bojani ili svinjac, pička vam materina? Evo došla je Nina, kaže onaj njen slunto joj se nije ni javio, utrnula žena od brige.
- Vidiš kako sam ja dobar hehe.
- Ne seri nego lepo sa Milanom pod ruku i pravac kući, čekamo vas.
- Dobr...
- I kupi dva konzervansa. I Amigo.
==============================
- 'Ajmo, svi da se poređate! Jedan pored drugog, brže! E tako. Sad me zanima koji je od vas maloumnih idiota uspeo da mi sjebe prozor od terase, na 3. spratu?
- Pa znate kako čika Žile, kladili smo se Peca i ja ko će više ispucati loptu...
- I?
- Pa nema i. Očigledno da sam ja pobedio.
- Taman možete vas dvojica pod ruku i kod onog svog polupanog ćaće, po pare za taj prozor. Idemo, razlaz!
Нашла рупа закрпу и поклопац је чучнуо на шерпу к'о бебино дупе на ношу. Јебала се два лоша, па направила дементора.
- У Парове ушли Ера и Лепа Лукић. Комбинација боли глава, уши отпадају.
....................................................................................................
...........................................................................
Шта треба да се деси па да устанеш у четири ујутро како би гледао Аустралијан Опен?! То или је незапослен лик, или ради другу смену. А још и ноћобдија. Комбинација боли глава.
....................................................................................................
...........................................................................
- Ви сте на реду, Чаславе.
- ♣♣♣♣
- Три погођена, на месту!
- ♣♣♣♦
- То, Чаки, љубим те у курац!
Predmet koji ima primenu u dosta segmenata svakodnevnog života.
Osoba koja hoće da se druži sa svima i uvlači se u dupe ne bi li ispunila svoj zadatak.
-Vidi Delimano nutribullet, kakav je univerzalan, kažu da i konja sa njim možeš potkovati!
-Ma nosi mi to u pičku materinu, ovaj secko je zakon!
________________________________________________________________________
-Kako li se ovaj kreten druži sa njim? Koji daun jebote...
-Jebeš ga, čovek univerzalan i nema mu dalje.
To kad naiđeš na čvornovat zaguljen panj pa nećeš da šineš po sred njega nego ga šibaš okolo, otkidajući deo po deo, dok ne ostane samo čvor, e onda je već lakše. Prođeš pored Carigrada, zapamtiš gde su naprsle zidine, jebavaš se tamo po nekim anadolijama i balkanima pa se vratiš po glavno. A uvek se neko vraća po glavno, i po glavu.
- E, vidi deda Živana, znaš ti koji je to čovek bio, čovečina, a vidi ga sad, šlogiran sedi ispred kuće, greje ga sunce, suši ga ko mokru cerovinu, iskrajcovo ga život samo tako, samo truli čvor od njega ostao da ga još malo drži, al crno mu već iz duše izlazi, uskoro će da se vrati korenima.
- Uuu dobra ti ona komšinica!
- Hehe jeste, krajucjem ja to polako...
- Samo ti krajcuj al drugi će da je icepa!
- E tata idemo na eskurziju u Španiju! Spremi minimum 800 evra!
- Štaaaaaa?! Koooo?! Gdeeee?! Vodeeee!!!
- Stani bre ćero, de ćeš u čvor upredeni pusti mamu da ga krajcuje.
Највиши облик богобојазности просечног српског хедонисте.
- Милка, богамујебем, јел можемо ми да наручимо данас? Дај овде 4 вињака, две стомаклије и лозу, питај оне 3 курве тамо шта пију и донеси једно 50 ћевапа на чачкалицу да замезимо!
- Момци, јел ви знате да је Велики пост у току?
- Богамупољубим, нисмо знали. Ништа, онда дaj 4 вињака, две стомаклије и лозу, питај оне курве шта пију и донеси нам овал гирица да набодемо.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.