Prijava
  1.    

    A šta ti tu možeš?

    Došao si kući,celodnevno rmbačenje uzelo je maha i podsetilo tvoje gojazno telo da je još uvek živo,dok pušiš razmišljaš kako ćeš noćas spavati dobro posle dužeg vremena,kao da ti je samo to potrebno-dobar,dubok i dug san...
    Dnevnica je bila jadna,ali imaćeš za cigare i pivo sutra,možda i za burek i novu g žicu,možda i ne,pa da,država je loša,vode je secikese,bedni genitalci i osrednji lopovi,tešiš sebe da zbog toga nemaš diplomu,živiš s roditeljima i povremeno zaradiš neku siću,a onda se pomalja stidljivo ali i sa nekim čudnim samopouzdanjem nepoznatog izvora bljesak-kakav narod takva vlast,pa da,i to smo čuli,već hiljadu puta,valjda zato niko i ne smatra za bitno.
    Misli ti nekako idu na današnje klince i misliš da su čudni,da slušaju lošu muziku,da su mnogo gori od tvoje generacije,ali hej,pa i to smo čuli,pa zar i tebi ćale nije to reko kad si onda došao mrtav pijan i dobrano izudaran,zar deda nije njemu pričao kako je morao da jede koru s drveća kad su onda priterali Nemci...
    Hm,Nemačka,obećana zemlja praznih glava i praznih novčanika,kao da će pun novčanik i točak mercedesa popuniti praznine u lobanji...
    Pališ radio,Morison peva i nekako ti savršeno odgovara,kratak prekid,pa moraće i veliki Džim da sačeka malo,da nekog ubiju na Bliskom istoku,da negde izbije zemljotres,negde poplava,da negde najave kišu,da neko da gol,pa tek onda nastavi o tome da su ljudi stranci...
    U celoj toj zbrci misli,počinješ da se pitaš ko si i šta si ti? Šta tražiš tu? Šta možeš da uradiš sa sobom i svim ostalim? Zaključuješ da ne možeš ništa sem da nastaviš svoj bedni i prazni život... A je l`?