Posmatraš sa prozora zalazak sunca. Livada, jezerce, njiva, visoka jelika.
Odeš na spavanje. U snu osjetiš nešto poput zemljotresa, ali se samo okreneš na drugu stranu, ta - prespavao si i bombardovanje.
Ustaješ probuđen prvim pjetlovima i - imaš šta da vidiš. Jezero je presušilo, jelika viri iz zemlje samo onim dijelom na koji se stavlja novogodišnja zvijezda, a na mjestu svega toga zjapi rupetina koja je progutala pola njive i to onaj dio sa krompirom i rotkvicama, prijeteći da se proširi na celer i kelerabu.
Abez.
- Ne mogu da vjerujem! Pa, koji si ti srećnik. Niko joj nije mogao prići na metar, a svi su pokušavali. Treba je podijelila više pedala od svih ostalih u kraju, zajedno! I vrati se iz Francuske posle dvije godine i ti je prevrneš prvo veče! Pričaj kako je bilo. Sigurno je uska, mora da ti je bobanu u njoj bilo k'o u hidrauličnoj presi.
- I ja sam slično razmišljao. Pohvatamo se mi, skinem je na brzinu, i rek'o da ga odmah pristavim dok se nije predomislila. Zapotegnem ti ja iz sve snage, računajući da će mi teško ići, kad se otvori abez... Rupčaga! Da me nije nogama zaustavila vratio bi se tamo gdje sam bio prije.
- E, lažeš!
- Svega mi. Ne znam šta su joj radili u tim Francuskama, ali je sigurno da su joj tamo raširili pičku za tri konfekcijska broja.
