
Poslednja rečenica moje babe, Bog da joj dušu 'prosti, ubi' je deda Živko na kućnom pragu. Odvalio je sekirom baš preko desnog oka, bio je levak iz ruke. Imao je najjaču ruku u celom selu, niko nije mogao ni desnu da mu slomi, a o levoj i da ne govorimo. Bio je dobar čovek, tako kažu, samo nije razumeo šalu. Nekako je sve shvatao onako bukvalno. Pošten, prostodušan ali prek, a baba k'o baba, jezičara... Krenula je tog sudnjeg dana na vašar, stavila novu maramu na glavu, izula opanke i zamenila ih cipelama, nalete na dedu baš kod vrata. K'o do kurca deda se vraćao sa naoštrenom sekirom, trebalo je sutra dan ići u drva. Naravno, usput je zakačio par rakijica onako s nogu, i TAP! Može i KLAP kako Vam je draže, ionako Vam je sve već jasno.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.