Izraz koji je pretežno zastupljen u Bosni. Zna se da je u spomenutoj zemlji Halid Bešlić prerastao u vrstu božanstva, ljudi samo što se ne kunu njegovim imenom. Nema žurke, tj. tuluma (derneka) bez Halidovih "Ljiljana", "Put me zove", "Miljacke", "Prvog poljupca"...
Halid Bešlić je poznat kao čovjek iz naroda, pa je tako svima omiljen. Dan nakon njegove saobraćajne nesreće je bio neoficijelni "Dan žalosti", više se ljudi okupilo pred bolnicom nego na nekom nastupu ostalih "poznatih" pjevača.
Navedeni izraz se koristi kad se želi naglasiti da se sluša pretežno strana muzika, ali da onaj koji govori ipak sadrži nešto "naše" u sebi:
Osoba 1 (navedeni se svaku drugu noć rastura uz hitove Ace Pejovića, Šabana Šaulića,kao i Tome Zdravkovića.--Halid se podrazumijeva)
Osoba 2 (navedeni svoje zadovoljstvo upražnjava slušajući mixove Guette, sluša Akon-a, a pojmovi Aco, Ceca, Đani i ostali mu se gade i smatra ih seljačkim!)Osoba 1: tebra, hoćemo`l večeras na "Bazene", pjeva Jovan Perišić?
Osoba 2: ko ti je to?? nisam čuo za njega, jel pjeva cajke?
Osoba 1: ma eto, ima dobrih pjesama ba, znaš ono "Suuunce se rađaaa u tvojim očima.."
Osoba 2: ne znam, ne slušam ti ja to!
Osoba 1: pa šta slušaš, garant one strane pizde materne, Gaga i ta čuda?
Osoba 2: ma ja, Guetta, techno i to.. Al` slušam i ja Halida!
