Česta pojava na srpskim narodnim veseljima koja se najčešće javlja tek posle sumraka. Odlažući treću ispražnjenu flašu domaćeg crnog i bacivši oglodano svinjsko rebarce u ugao šatora jedan od uvaženih članova svite, najčešće je to nosilac titule starog svata ili vojvode, ustaje, briše se rukavom i zahteva svoju omiljenu kompoziciju. Na to sledi reakcija drugog člana svite koji mu galantno objašnjava da to nije moguće jer je u toku auditivno kulinarska fuzija.
- Alo, bre, kak'a je ovo tišina? Odma' da ste počeli da svirate ono mo'e.
-Ćuti, bre, Milisave, i sedi dole! Jel ne vidiš da muzika jede?
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.