
Kad smo bili mali, voleli smo da slušamo bakine priče iz detinjstva, mladosti, razne dogodovštine i anegdote. Unučići se skupe, baka sedne kraj njih i tada avantura počinje. Deca pažljivo slušaju bakine reči, ne trepću i tako do kasno u noć dok ih umor ne savlada. Bakine priče su pune nostalgije, radosti, bezbrižnosti i protkane nitima tuge jer baki nedostaju ta bolja vremena. Pa tako možemo čuti mnogo o starim dečijim igrama, o vašarima, o igrankama i dugim šetnjama. Možemo naučiti mnogo o prijateljstvu, ljubavi i poštenju. Bakine priče su uvek nove i uvek je svaka bolja i uzbudljivija od predhodne. Ponekad nagovaramo baku da nam opet ispriča onu jednu, našu omiljenu pričicu. A baka, k'o baka, ispuni svaku želju unučićima. Smeh i radost prekidaju roditelji koji ulaze u sobu i govore nam da je vreme za spavanje. Baka nam poželi laku noć i obeća novu priču za sledeći put.
Na kraju, nadamo se i radujemo unapred našim pričama koje ćemo pričati našim unucima sa istom radošću i iskrama u očima kao što je to činila i naša baka.
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.