To je pljuvanje po običajima, demoralizacija duha tradicije. Zamjena teza. Promašena suština. To je bludničenje pod pokroviteljstvom vjere, lažno rodoljublje. Obilježavanje svetaca, koje čovjeku treba da posluži za duhovno uzdizanje i podsjećanje na sve one najljepše čovjekove osobine koje se u svakodnevici, nekako usput zaboravi ili izgubi, postalo je oličenje grijeha i nemorala. Pogotovo nacionalni praznici, kada tenzije i netrpeljivost kuliminiraju.
Možda najbolji primjer za ovo je proslava Pravoslavne (''Srpske'') nove godine. Ustvari, to je Nova Godina prema jednom starom, astronomski nedovoljno usklađenom kalendaru(istine radi nijedan nije potpuno usklađen). Ne bih davao neke opservacije o tome koliko često se trebaju usklađivati kalendari, šta je kalendar uopšte, koji je tačniji(šta to znači?), da li nam je život praktičniji, lakši ili možda živopisniji sa više kalendara. Sigurno svako ima svoje argumente da odbrani bilo šta od navednog. Sigurno ima argumente koji su dovoljno jaki da ponekoga ubijede, nekoga natjeraju da razmisli, ali sigurno: nikoga ne uvrijede. Ako baš neće da uvrijedi nekog. Ali problem je u tome što uvreda, poniženje, omalovažavanje drugih često biva osnovni motiv organizacije raznih dešavanja, dok sam naziv događaja dođe kao neko nevješto obrazloženje suštine ( Kao što alkoholičar što traži povod da se napije). Možda ja ne shvatam dovoljno šta se želi postići ovim orgijanjem urnebesnim, gomilom nabildanih alkoholičara, sa uzdignuta tri prsta obješenih na vrata džipova zarađenih prodajom droge ili zelenašenjem. Razulareni primitivac koji je pun priča o pravoslavlju, patriotizmu i heroizmu, prije dolaska na hrišćansku proslavu, prebio je jednog nesavjesnog pravoslavca da bi izvukao pošteno zarađenih 100% kamate mjesečno koji su bratski dogovorili, a dati izdajnik nije našao za shodno da mu vrati, i to baš danas, kad ti je najpotrebnije: treba da da novac na ikonu, treba častiti društvo: kakav je on pravoslavac ako se ne oleši za novu godinu, toliko da ga osvjedočeni prijatelji moraju donijeti kući. Treba mu i za municiju: jer kakva je to hrišćanska proslava ako se ne ispuca redenik metaka. Ma to ispuca svako, a on kao vođa grupe boraca za pravoslavlje i otadžbinu, mora baciti bar pokoji tromblon ili bombu, čisto da se zna ko je ko.
Ja pamtim tiha zimska jutra, kad me djed budi i izvodi vani u mrak da vršemo. Šta vršemo? Zob, pšenicu, raž. Da nahranimo životinju i domaću i divlju, da nahranimo svoje ukućane i putnike namjernike. Odlazimo u staju, gdje kovrtanj okrećemo volovima oko rogova i dajemo prvo njima zalogaj, odlazimo u voćnjak dajemo ptici slame da napravi gnijezdo i da se nahrani, da ne uzima previše, a mi ćemo dati koliko možemo. Tek poslije odlazimo u kuću, da ono što je ostalo podijelimo sa svojom porodicom. A kuća topla, u njoj miris cicvare koju je baka tek spremila, ljubimo se i čestitamo jedni drugima Mladi Božić.
