
Odgovor prosječnog domaćina, pritisnutog kreditima, malom platom i sitnom djecom, na pomalo iritantno pitanje "Jebeš li šta?".
- Mićo prijatelju, jesi li to ti ili me oči varaju?
- Eee druže moj, kakav si mi?
- Dobro je fala bogu, ti? Šta ima čovječe? Nisam te vidio ima brat-bratu 10 godina!
- Tu sam, životarim, pomalo raduckam i tako... Borba druže, pa to ti je.
- A šta ćeš, nikom nije sjajno vjeruj mi... De mi reci jebeš li šta?
- Jebem, jebem... Boga, državu, sunce... Šta mi naleti.
- Hahaha pa što to majku mu?!
- Eee, pa šta mi drugo preostaje? Dva kredita, plata mizerija, djeca 'oće na ekskurziju, žena bi neki novogodišnji aranžman da uplatim a o svojim prohtjevima neću ni da pričam! Ne znam ni gdje udaram ni kako sve da postignem, vidiš da sam ofucan k'o papudžijski mačak. Nemam kad ni sebe da dovedem u red, a kamoli...
- Biće bolje, ne daj se.
- 'Oće, al' kad mi ašov i lopata zazveče oko glave.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Jako.
+++