Bogovi svih mogućih šalter-sala, heroji iz naroda čije se ime spominje u najmanje očekivanim trenucima. Gdje god uđete, obavezno su redovi po šalterima ogromni, šalterski radnici neljubazni, nekulturni i neotesani. Boško, Smilja i Ostoja su sveprisutni i omnipotentni. Čitajte primjer za detalje.
Nakon 100 sati čekanja u krvi, znoju i suzama među penzionerima, znojavim radnicima i polumrtvim stanovništvom vi konačno prilazite šalteru sa svim papirima i čudima, ispred vas se odjednom stvori neka baba/deda/sredovječna gospođa koja šaltersku radnicu prekida u poslu baš kad ste vi na redu i to staračkim glasom i riječima :
A đe si (please insert ime šalterske radnice), otkad te nisam vidjela...a ima li ti Boška?
- Ma ima, eno ga kući, samo igra poker po fejsbuku...Kako ti je mati Smilja?
- Eno je na tabletama, jedva govori...Je l' živ Ostoja?
- Umro je krajem prošlog vijeka, bila si mu na sa'rani...Auuuu, Ostoja umro...ja zaborav'la...eto šta ti je život, vidiš ti...danas živiš sutra umireš...a kako su djeca?
- Evo skoro mi ovaj im'o vodene ospice, sva sam nervozna, PMS me drma...Veliš vodene ospice? Auu, pa je l' to onaj stariji il' mlađi?
(U tom momentu se diskusija dalje nastavlja i ima dva kraja : ili im pustite da se ispričaju ili ih Rambo-metodom pobijete pa dođete sutra)
