
Komšija Boža kaže da je Srbin. I jeste. Preziva se Ristić. Nedeljom uvek ide u Crkvu, s porodicom. Od stomaka jedva sedne u auto a glavom uvek udari u ogroman krst koji visi obešen o retrovizor. Taj krst se naslušao više turske muzike s Božinog kasetofona, nego cela Bašarčija. A voli Boža po malo i da kraducka, ali uvek ide u Crkvu da okaje grehe. Voli Boža i skupa auta, kao i lepe devojke. Svoju debelu ženu hvali na sva usta, kaže da je pravi porodičan čovek. Boža za krsnu slavu zove po tri popa, a ne kao mi po jednog. Nek se vidi da se ima. I naša Crkva voli Božu. Uvek mu se obraduju kada parkira auto ispred samog ulaza, pa se ostali nebitni vernici provlače između zida i branika od kola, ne bi li zapalili sveću. U vreme posta ne bi vam Boža ništa pojeo u kući. Smrtno bi ste ga uvredili ako ga nečim ponudite. A od stomaka nije mogao da vidi svoju muškost, kojom se toliko ponosio. Ali nije sve to toliko važno, važno je da je naš komšija Boža Srbin. I jeste..... preziva se Ristić
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Boža Ristić je govno, +.