
Fraza uz koju su nam, kao deci, babe ili dede iz dijaspore, najčešće Nemačke davale pare simbolične sume od 100 DM.
Baba (hvatajući se za džep): Sine moj da baka malo pare zu kauft, ovaj kupiš, kako se ono kaže devojka sebi. Već si velik momak, treba imaš cura, da je ženiš, da ti bude Frauen.
Unuk: Neka bako hvala, ne treba...
Baba (konačno izvadi pare, 100 maraka): Haj sine, samo ćuti i uzmi. Da mi dovedeš Frau u Dojčland da je vidi baka kad kupiš.
Unuk zinuo, nikad toliku sumu nije video na gomili: Hvala bako, nisi trebala. Ne sklanjajući svoje oči sa koje su tada postale buljave od neverice sa stotke.
Mama i tata, takođe zaboli pogled u novčanicu: Kako se kaže, sine?
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Уфф добра брате + ft. *
kaže, sine?
Izvuklo te. :)