Prijava
  1.    

    Da su tu bili ne bi ih bilo

    Deca, jebo im ja mater!

    Hoću brata! Ama dete božije, oću i ja ženu, al kurac ćemo i ti i ja da dobijemo ako svaka 3 minuta budeš dolazila u monitoring!

    Definitivno najveći krivac za činjenicu da se pretvaramo u naciju jedinaca. Za dvoje će se uskoro dodeljivati nacionalna penzija.
    Radoznaliji od Poaroa, manje poštuju tuđu privatnost nego Veliki Brat, iz kuće ne izlaze, noću ne spavaju...
    Ako se hitno ne krene u masovnu izgradnju sigurnih soba za parove sa detetom, brzo ćemo doći u situaciju da je onaj poslednji ispod šljive sam jer se ni za sekund nije odmicao od majke da je otac otrese.

    Prvo sam pravio natenane. Godinama. Svaki detalj prostudiran, testiran, usavršen, dorađen. Nedeljom odmorim, pa opet stvaranje. Kako Bog zapoveda.
    Drugo sam uspeo da napravim samo zahvaljujući činjenici da sam ga pravio dok je prvo bilo bebac. Scena ko iz filma o građanskom ratu u pokojnoj Bosni - meni krv udarila u oči, žena stenje, grebe... Beba jeca, vrišti... Nikome se ne ponovilo!
    Treće, e tu smo imali pomoć šire porodične zajednice, sočinismo kad su njeni uzeli jedno, a moji drugo... Oba dana smo ga pravili. Noć između nismo, pričali kako li im je bez nas...
    A kako opravismo četvrto? E to nema potrebe ni da pišem, njemu će prepričati ovo troje. Pa i mi smo žive duše. Rijaliti šou, no što!