Sila koja ti natjera misli na lutanje zbog djevojke za kojom si ostavljao slinu na asfaltu, a koja sada hoda sa desnim bekom Benfike iz Malešića ili nešto drugo što će te učiniti pokislim 'setom, natjera te na pjevanje ili sviranje žalopojki. Upravo taj trenutak, kada u bijeloj potkošulji sa zagrizlom cigaretom sarajevske Drine i dvoguzom jeftinog domaćeg piva uzmeš gitaru u ruke i prepustiš se milozvučnim akordima drvenog instrumenta, predstavlja davorijanje. Toma Zdravković je to radio najbolje i njegovo davorijanje će ostati vječno upamćeno, jer je volio toliko žena, od Jelene, Branke, pa do Ljiljane i Danke, a na kraju ipak ostao sam. I sve dok je njih, žena, biće i davorijanja kod nas muškaraca, kao vukovi ćemo zavijati po noći dozivajući našu tajnu bol, umjesto da pošaljemo sve u tri lijepe i sa merakom odemo u kupatilo i sapunjamo mačora dok ne ostavimo krajnike u šolji.
"Teško li je k'o što si ti znao, osećati sve života strane, mnogo srećan i nesrećan biti i nositi u duši orkane."
Svirajte mi tiho, tiše večeras...
