
Svaki čovek se bar jednom našao pred osobom koja sporo hoda, a uz to je i prolaz uzak pa mora da polako hoda nestrpljivo čekajuci da se gromada ispred njih pokrene. Kada bi te osobe otvorile usta da kazu "gde žuriš", iz njihovih stomaka biste mogli čuti cele, žive zivotinje kako se polako vare. Previše su siroki da bi prosli ispred njih, previše spori da biste isli iza njih, i gotovo sigurno nezadovoljni činjenicom da se od njih u životu očekuje da se kreću.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
+
++