
Svi mi mislimo da se samo deca igraju. Bar bi tako trebalo da bude u tom životnom procesu zvanom rast i razvoj. ali, očigledno je da igra nikada neprestaje, samo se pravila menjaju a učesnici stare, fizički, mentalno i ne baš.
Ako bismo analizirali igre iz detinjstav i preneli ih u sadašnje doba moje viđanje izgleda ovako:
Žmurke- pravila u detnjstvu su propisana jako jednostavno, izabereš ekipu, banderu gde će neko da broji a ostatak da se zapljune. Kod odraslih izabereš ekipu koju ćeš da zapljuneš svojim nestankom čisto onako, jel ti se može da takatiziraš sa nečijim strpljenjem, tolerancijom i živcima, dok taj neko broji dane,mesece... godine.
Igra pogađanja – kao mali neko od nas zamisli stvaran predmet dok ostali pokušavaju da pogode šta je ovom na pameti, a odrasli umisle da su nešto nepostojeće pa nek se ostatak sveta misli šta si, ko si i da li ti uopšte bistvuješ kao ovozemaljsko biće.
Između dve vatre- najčešće su je igrala deca u dobroj kondiciji, pošto je brzina „bežanja“ od lopte bila jako potrebna, dok te gađaju sa dve strane. kao odrasli ljudi jako često se nađemo između dve vatre, u vatri na vatri, pale nas sa svih strana ( čitaj lože ) a da ne moraš ni dupe da digneš, a kamo li da trčiš.
Nešto što spaja sve generacije novog doba je Facebook igra, svaki učesnika ima sopstevene motive samo njemu znane, pravila su ne ograničena maštom, idejama ( dobrim,lošim, nepristojnim...) možeš i identitet ( pol, starost ,nacionalnu,religioznu pripadnost ) da promeniš ako ti je volja, kao što već jednom napisah, veliko igralište gde je pravilo da pravila nema.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Ovaj facebook na ti nije trebao. A trule kobile? Eve ti pljus