E još da jedem,pa mogu da umrem

Kažemo kad poslije 6 dana rmbačenja na poslu,gdje nisi vidio ni Sunca ni Mjeseca,zgadio ti se i posao i kolege na poslu,šef,direktor,pa i čistačica koja te zapitkuje gluposti dok radiš,odeš na selo da s' mirom odspavaš,da pobjegnes od asfalta,smrdljivih kontejnera,buke i seljakluka iz obližnjih kafića.Dođes,baba ti se obraduje kao da te nije vidjela 100 godina(a i nije,barem približno toliko,čini mi se),ispričaš se sa njom,odeš u sobu,otvoriš prozor i zaspiš u zvuke cvrčaka,zrikavaca i sove na obližnjem drvetu...U 7 ujutro te budi Sunce koje proviruje kroz zavjese i protežući se zadovoljno pomisliš:"e sad mogu da umrem".Ali ne!Tad baba otvara vrata od sobe(a za njom u sobu ulazi miris svježe pečenog hljeba i ko zna kakvih još đakonija) i kaze:"'ajde ustaj,baba spremila doručak".Tad se osmjehneš i promrmljaš sebi u bradu:"E još da jedem,pa mogu da umrem."