
Najveća laž u detinjstvu. Izgovorimo je nesvesno iako smo svesni da nećemo skoro.
5 godina.
Mama: Kvebeče, batali te vojnike i dolaz' 'vamo da jedeš!
Kvebek: Evo sa' ću!
10 godina.
Mama: Kvebeče, batali te LEGO kocke i dolaz' 'vamo da jedeš!
Kvebek: Evo sa' ću!
15 godina.
Mama: Kvebeče, gasi taj kompjuter i dođi 'vamo da usisaš dnevnu sobu!
Kvebek: Evo sa' ću!
20 godina.
Mama: Kvebeče, ostavi tu gitaru i nosi ovo babi da ruča!
Kvebek: Evo sa' ću!
Mama: Milice, ćero, idi ti odnesi baki da jede...
Milica: Pa, mama! Istuci ga već jednom!
Mama: Evo sa' ću...
To kazemo roditeljima kada treba da se pospremi soba.
Sine,pospremi sobu.Evo mama,sa cu.
Ili do četvrtka ujutru, ili prvi ponedeljak posle "sutra" (počinjem da učim/krećem u teretanu...)
Реченица коју користимо у разговору када желимо да неки пос'о обавимо касније.
Jedna od najviše korištenih rečenice omladine. Uglavnom korištena nesvesno, odnosno kada nekoga ne slušamo pa samo nesvesno odgovorimo evo sa'ću.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.