Fiksni telefoni

Najnepotrebnija stvar, najnepoželjnije zvono.

Ili je tetka od 150 godina da se najavi da dolazi na kafu, ili prodavači, ili prevaranti. Ili bitni, a neprijatni pozivi. Taj račun niko ne treba da plaća. Glup je, neželjen. Daješ pare, ne znaš što. Ali rijetko se i pitaš tako nešto, nemaš kad.

Spemeri su tako teški tu. Pretpostavimo da si čovjek sa pola volje za životom medju ljudima i osnovnim vaspitanjem, pa smatraš da je nekulturno spustiti čovjeku slušalicu tek tako, saslušaš gomilu robotskih riječi od glasa u kom jedino ljudsko što prepoznaješ je očekivanje i spremnost na prijem psovke ili, od preklapanja slušalice kliktav, kraj razgovora. I tako te zbuni to, kao da imaš neku normu u ponašanju koja izgleda samo tebi znači nešto. "Pička li ti materina izandjala, zovi nju pa joj prodaj osiguranje, govnaru jedan", jednako je kao "ne hvala, dovidjenja, molim, prijatno". Ni jedno ni drugo ne završavaju razgovor. Riječ je izgubila jačinu, i padne ti na pamet prava potreba fiksnog telefona - da zalupiš slušalicu. Samo mehanika.

Zovu sa posla, trebaš im sjutra od ranije, do malo kasnije, bićeš plaćen. Zovu iz banke, neko ti krade pare možda, čuvaj se internet - kupovine... Zove te djevojka, da vidi jesi li tu, rekao si da ćeš biti kući, zašto ne bi bio? Klasični pozivi, nalaze te u kući. Telefonska žica ti odredjuje stanište. Žica, utičnica, kabal. VIdiš i znaš gdje šta ide... Sve što je viljdivo i opipljivo, samo to je fizika, ostalo je fantastika. Kuća je tamo gdje te zovu na fiksni.

I na kraju mjeseca, još jedan uredno plaćen, i za ciganske prilike mali račun, da ti slaže toplinu doma i zajedničkih stvari. Dok god su laži duže od života, stajaće nam telefoni u ćošku na stočiću...