Revija filmova u formi grčke tragedije.
Raja na zboru a ti u svom prirodnom staništu. Habitiraš. Počinje tek jedan od mnogih filmova iz opusa Džona Kjuzaka koji su to veče svi đuture na eteru. Ruka preko usta. Odjednom primećuješ kako u prostoriji fali vazduha. Otvaraš prozor da se malo prolufta. Odnekud se oglašavaju zrikavci. *Zrik, zrik, zrik*. Pogled u daljini, negde u smeru šatre. Kao da čuješ zvuke domaćeg melosa kako se prostiru preko kilometara i kilometara planinskog krša, hitajući ka tvome uhu, čikajući i izazivajući ga. Jebena taraba i ko je izđelja. Osećaš se k'o napaćeni Haklberi Fin u onom romanu što si čitao za lektiru onomad. Pa ko još farba tarabu u belo? Svako normalan zna da se šljiva farba u belo a ne polufinalni proizvod od bukve. Bukva na stranu, trešnja je obrana!? Djeco, majku vam jebem kriminalnu!
*" She's gone. She gave me a pen. I gave her my heart, she gave me a pen."* projeca nekako Džon sa maloga ekrana.
"Džone", misliš se, "Džone pekmezu. Izgleda da smo sami večeras, ti i ja. Ček malo, da izbulam kokice, da te nije ubio neko dok se ne vratim."
*pop-po-pop-pop-pop-pop-pop* se začu, negde u daljini...
