Fora

Prije dvije godine... Ponestalo mi je fora. Doslo je bilo vrijeme da se spasim, cuj spasim, skrasim! U jednoj zemlji bez aorista to bjese. Govorili su mi da nadjem svoje mjesto u ovom sistemu, da sam mlad, zgodan, pametan, i beo. Govore mi to i sad, istim rijecima, ali sa nekim plasljivim demunitivom u glasu. Sad sam malo manje mlad, manje zgodan, manje pametan, i manje beo. I sto je najgore, a sto mi niko ne govori - ostao sam bez fora.

Zapocinjem vic: "Posao covjek kod doktora da cuje vijesti o sinu. Kaze doktor: Gospodine vas sin ce prezivjeti, ali je izgubio prste na rukama, i vise ga ne mozete zvati Krsto, jer NEMA KRSTA BEZ TRI PRSTA."

Vec kod doktorove replike, ispadam iz uloge. Sva energija, sva krv iz doktorove grimase na mom licu, odstruji kroz pete u zemlju. Na licu ostane bezizraz, a doktor, otac, i besprsti Krsto, postanu dosadni, stvarni likovi. Kroz glavu mi, na tren, proleti slika Krsta kako sebi kida prste, fore radi.

Prije dvije godine bacio sam sjajan fazon. Bjese to ostra i duhovita replika jednoj progresivnoj djevojci sa cuclom na dugoj pertli oko vrata, djevojci koja je sakupljala pare za neku djecu, negdje. Jedan sjajan spoj ucenog sarkazma i sarmantne dobrodusnosti (Ne lazem, krsta mi!). Neko vrijeme nakon toga nisam ni shvatao kako sam postao sumoran, tezak kao zemlja, neko ko u sred recenice ostane zagledan u tacku iza zida, za koju je siguran da je niko sem njega ne vidi.

Ne tvrdim da je istina, ali evo kako volim da mislim: Covjek koji ostane bez fora, dobije sposobnost da vidi kroz zidove. Zbog ove misli, sve cesce se pitam, da li ja to mozda i nisam ostao bez fora, nisam ih pogubio, vec sam ih se odrekao svojevoljno? Ovo mozda i jesu puke racionalizacije i trabunjanja hronicno dosadne osobe, ali meni ovo rjesenje ne djeluje uvijek toliko besmisleno.

Namjerno naivan covjek je apsurdna osoba, nepristupacna, mozda dobra u dusi, ali svakako nepozeljna za zezanje. To je problem, govorili su, jer, namjerna ili ne, naivnost je naivnost, i ona iskljucuje kapacitete za poimanje dvosmislenih povezivanja slika i rijeci koje traze kreativnost sa obje strane humora. Naivno je bilo ocekivati da satira moze biti vise od fore, i da se preforsirani pokusaji mogu zavrsiti izvan samodestruktivnog cinizma. A, evo kazi, zar postoji neko ko voli ljude koji zaviruju madjionicarima u sesire?

Cuvaj se ljekova, govorili su mi. Rekose mi, bez zezanja, da oni donose par uspjesnih fazona na jezik, ali zauzvrat ti odnesu osmjeh pri rastanku. Ne budi lud, nisi ti prvi koji se pita ta ista djecacka pitanja, to su bolesti koje se preleze u pubertetu, zivot je nesto drugo, ej! I u pravu bijahu, skoro sa sigurnoscu se moze reci. U ovom post-futurizmu sve je poznato: Nije stvar u pitanjima i odgovorima, smrt je devalvirala, godine se broje odastraga; stvar je u forama, fazonima, igrama rijeci, vicevima i zaboravu. Tihom, bezbolnom, nepritajenom zaboravu.