Skida odgovornost sa struktura poput ekonomije, radnih uvjeta i institucija te problem prebacuje u domenu samopomoći i terapije.
Čita se kao nezahvalnost, slabost i djetinjatost. Društva vrednuju kontrolu jer se time ne ugrožava sustav. Tugu se može tolerirati jer je pasivna, a bijes i frustraciju ne jer je prva prijetnja, a druga ukazuje na nelagodu jer traži objašnjenje.
Samopoduzetništvo je odličan primjer skidanja odgovornosti s društvenih struktura jer je sve na tebi.
Kada se frustracija individualizira, ona se ne može artikulirati kao politički zahtjev, ne postaje kolektivna i time ne dolazi do promjene.
Frustracija je reakcija na nesrazmjer između očekivanja i realnosti. Signalizira netransparentnost pravila. Ironično je što država i institucije nikad ne mogu biti transparentni, a da ne posegnu za sredstvima prisile. Pitanje nastanka procesa i objašnjenja na dubinskoj razini nagrizaju samu asimetriju moći na kojoj počivaju društvene strukture. One ne objašnjavaju, one upravljaju.
Frustracija je razumno emocionalno očitovanje nerazumnog svijeta.
- Ne želim pričati.
- Ajde, moramo pričati. Ne možeš se zatvoriti u sebe.
- Kada se otvorim, onda mi sereš da sam frustriran jer ne trpim sranja na poslu.
- Tako je i drugima. Ne budi razmažen.
- Ajde, gubi mi se s očiju.
