Muški WC u jezivim kafanama, propalim školama, po jedva držećim autobuskim stanicama, uglavnom po provincijskim mestima. Godinama nije vođena briga o njima, poslednji put su očišćeni za vreme neke posebne svečanosti, a to je bilo krajem osamdesetih. Od tada do danas te komore su izložene štetnom faktoru organskog, prirodnog otpada, učestalog uriniranja i sranja van čučavaca i wc šolja, po pločicama, po zidu. I tako sve dok se ne dostigne visoki stadijum radijacije pri kom niko nema hrabrosti da ponovo uđe u njega.
Autobuska stanica u Čačku ima jednu ovakvu komoru i gotovo se retko ko usuđuje da uđe u nju zbog štetnih uticaja trulog smrada na čulo mirisa i uopšte ceo organizam koji se degradira tokom boravka u njoj. Tek poneko, stranac koji ne zna tačan status tog WC-a ili neko koga stvarno pritera, uđe unutra i nakon dva minuta, kako biva, napolje ne izađe isti, koža mu se stvrdne, kosa opadne, nos se zapuši, vid zamagli. Ostaje celi život istraumiran i ozlojeđen, oštećenih čula sa sećanjem na taj prokleti WC.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.
Ima ih, ima i po Nišu-javni klozeti, zabravljeni i zamandaljeni za vjek i vjekovma. Al će im se obraduju neki budući arheolozi, ima da budu pravo nacionalno blago, blago nama. TROL.