Obraćati pažnju na krupne stvari, ali i naizgled nebitne sitnice. Voditi računa o njima, pažljivo ažururati i zavisno od toga detaljno planirati svaki sledeći korak. Pamtiti pa vratiti. Sa kamatom, ukoliko je ikako moguće.
Najvažnija osobina svakog dobrog zlopamtila i to onog sa dobrim stomakom, sposobnim da svari sve što mu se servirati može. Ne govorim ovdje o zlopamtilima tipa "zlatna ribica", "galeb" ili slično, kratkog pamćenja i probavnog trakta već o hardkor modelu T-1000, u narodu poznat kao "SLON".
I namjerno dva primjera.
- U koliko sati krećemo na slavu kod Petrovića?
- A ne mogu, ne odih na povojnicu, bio u nekoj gužvi a poslije zaboravio, da ti pravo kažem pomalo me sramota. Oni nikada nijesu propustili nijedno naše slavlje a ja, ko konj neki, zaboravih najvažnije što im se u životu dogodilo.
- Ma ne kenjaj, ne gledaju oni to, više bi ti se naljutili da ne dođeš. Praznih ruka, nije bitno, znaš kakvi su ljudi. Kada krećemo?___________________________________________
- U koliko sati krećemo na slavu kod Petrovića?
- A ne znam, brate, ne idem ja kod njih više. Kada mu umrije tast, prije dvije godine, što znam, nije neka žalost bila, živio đed preko stotinu godina. I ostali mi da presjedimo, malo lelekali, malo đekali, malo pili, čašu po čašu, bogomi i zapjevasmo u jednom momentu, da ti pravo kažem ja se toga ne sjećam ali su mi kasnije pričali. A taj gad, gleda sve, upamtio mi to, kad meni majka umrije prošle godine bješe doša pjan da izjavljuje saučešće, doveo tamburaše, peo se na sto, čudo napravi. To sam mu upamtio tada i nikad više prijatelji ja i on!
- A što, čoče, i tebi je majka sto godina napunila? U čemu je problem?
- A nije to isto.
Ubedljiivo.
+