I list padne kad požuti

Jebi ga. Već je prošlo godinu i šest mjeseci od kako me je iz kreveta podigla muzika iz filma „godfather“ , od kako sam otvorio oči i svoje rožnjače susreo sa svjetlosnim snopovima koji su se probijali kroz kafene roletne na mom prozoru. Već je prošlo godinu i šest mjeseci od kako sam se dogegao do kupatila u tačno 7:00 h izjutra , obraze polio vodom , vratio se nazad u sobu i obukao prvu trenerku na koju sam naišao.Već je prošlo jebenih godinu i šest mjeseci od kako sam sluške nabio u uši i tog jebenog prvog septembra krenuo u tu jebenu trospratnu građevinu...
Iskreno , čitava ta priča , čitava ta graja mi se šetala po Đokoviću. Nisam mogao da izdržim , al’ ubrzo je sve postalo drugačije. Trides’ četri debila , jedanaes’ grupica. Sjednem u prvu klupu na koju naiđem , slušam i trpim. Engleski , matematika.. Retardi se ređaju , dolaze jedan po jedan. Jednostavno ne bih znao kako da izdržim da nije bilo njih. Jeste , njih. Njih koji su mi pomogli da od trides’ četri oduzmem dva i broju jedanaest dodam još jedan. Njih.

Kao i u svakoj dolini slijepih jednooki bijaše car , car kog u početku nisam prećerano obožavao jerbo sam i ja izgleda bio takav , slijep. Taj isti car mi je pomogao da otvorim oči. Taj isti car me je naučio da se smješkam kad čujem retardiranu priču tardosa oko mene i taj isti car mi je postao jedna od najgotivnijih osoba u toj trivijalnoj zajednici govana koju neki sad nazivaju II-2.
No , ćoravi vladar nije bio jedina osoba u ćeliji koju sam gotivio , bijaše tu još jedna , doduše manje gotivna ali ne manje voljena osoba u ćeliji sa petanest klupa i čet’ri prozora.Još jedna osoba koju sam još više volio od ćoravog gospodara.

Zajedno nam je jebeno bilo super. Kažem „Bilo“ jer više ne može da bude , prošlo je tačno godinu i šest mjeseci od kako nas je majka sudbina strpala u isti kavez , i tačno dva dana od kako mogu slobodno da upotrebljavam izraz „bilo je“.

Svaki vladar i pastriri njegovi imaše svoju knjigu , svoju bibliju , mi smo svoju nazivali kratko i jasno „Dnevnik Ane Skank“ , naš dnevnik. Zajebana bijaše ova knjiga , u početku mala a zatim i u A4 formatu sa tvrdim koricama. Ja sam bio ponosni spisatelj šereno ukoričene knjige , znači ja sam imao čast da izazovem osmjehe na licu „njih“. Eh , da mi je da nikad nisam krenuo da pišem. Kako svi ljudi imaju jebene probleme , i prejebene uzroke njihove nervoze imao sam ih i ja.Vidno iznerviran jednog dana uzeh atlasovu olovku u ruke i napisah sedam jebenih rečenica , sedam rečenica u našoj bibliji koje tuku predhodnih 8.000 , sedam rečenica koje nisam trebao da napišem i sedam rečenica koje sad znam napamet. Jebenih sedam.

**

Eto , prošlo je tačno godinu i šest mjeseci od kako sam se probudio uz zvuke „godfathera“ , obukao trenerku , stavio slušalice u uši i krenuo ka Beranskoj Gimnaziji. A tačno šest mjeseci od kako sam krenuo da pišem Dnevnik Ane Skank koji trenutno gledam kako izgara. Stranice dnevnika postaju crne u zagrljaju crvenih plamenova , u crvenim plamenovima vidim osmjehe , priče i fore koje kao da i nisu ispričane. Sve je izgubilo smisao. No dobro , možda u zajednici govana
ima još „njih“ .Od pamtivjeka vuci kolju jaganjce , pa ipak je na svijetu više jaganjaca nego vukova. Ko zna , možda u ćeliji ima još „njih“ , sivih vukova samotnjaka koji sa slušalicama u ušima sami grade svoju sreću. Jer ipak , čovjek je srećan onoliko koliko želi da bude , a ta jebena trospratna građevina nije jedina građevina prema kojoj ću koračati.Niti je bila , niti će biti.
Ljudi prolaze i odlaze , biće još jednookih vladara i njihovih pastira.I list padne kad požuti , mada njegovo mjesto kratko ostaje prazno.