I medvjedu dosadi stalno spavati u istoj pećini

Aksiom ljudskog postojanja u kojem je promjena jedina konstantna, što se u konkretnom slučaju odnosi na ljudsku prirodu, a manje na postulat fizike. Baš poput medvjeda i čovjeku dosadi dugoročno obavljanje radnji na isti ili previše sličan način. Zbog toga se trudi pronaći bijeg od rutine, mijenjajući subjekte i objekte unutar svijeta u kojem egzistira, tražeći iluziju sreće ili makar privid zabave i uzbuđenja; te čari koje se vremenom provedenim u čauri monotonije istroše.

Iako žeđ za promjenom ima svoj korijen u evoluciji i nagonom čovjeka za poboljšanjem, zbog čega se civilizacija uzdigla do nivoa moćnog društva primata u odjelima, na ličnom planu je stvorila brojne probleme pojedincu koji vapi za drugačijim. Upravo zbog svoje pohlepne prirode i traženja "leba preko pogače", čovjek se dovede u situaciju da zbog nagona za mijenjanjem dobre prilike ispusti, samo kako bi jurio fatamorganu koja se često, baš poput oaze u pustinji, pokaže kao iluzija. Takvo ponašanje čovjeka može da odvede na prosjački štap jer repetitivan, ali solidno plaćen posao, iz puke dosade zamijeni karijerom DJ-a koja propadne brže od demokratskih reformi u Kini.

Još ćešće se dešava da prosječni ljudski specimen, vođen nagonima koje ne može kontrolisati, usljed nedovoljno izgrađenog sistema filozofskih vrijednosti ili religijskog straha od boga, svoje dobro, ali dosadno ženče sa kojom ima misionarski seks bez pušenja dva puta mjesečno, proba zamijeniti rasnom, jedva punoljetnom klinkom sa odličnim sisama. Kada se potreba za ubijanjem dosade ugasi usljed privremenog zadovoljenja hormona, neurotransmiteri se vraćaju u balans, ali tada često bude kasno, jer su ponašanja koja su dovela do tog zadovoljenja učinila tektonske poremećaje u redovnoj stvarnosti, što se manifestuje kroz nepovratni gubitak statusa kvo. Tada se kreće ispočetka, sve dok medvjed ne pronađe pećinu, prezimi u njoj nekoliko kalendarskih sezona i onda se, pod provalom hormona, opet počne vrtjeti na ringišpilu emocija, zaboravljajući prljavštinu jaruge u koju ga je luda glava već jednom bacila. Jer dokon um đavolja je rabota.

- Moj ti Mare, toliko mi je dosadila Živka da mi više dođe nekog skrndelja da nahvatam u Picinom parku. Makar malo da promjenim rupu i da dobijem pušenje.
- Jel toliko loše?
- Jebiga. Deset godina smo skupa, stalno istu rutinu imamo. Kad se penjem na nju, k'o da se penjem na rođenu mater.
- Znaš kako, i medvjedu dosadi stalno spavati u istoj pećini. Tako da te razumijem s te strane. A pošto nisi ni ti neka prilika, jerbo i ličiš na međeda, drži se ti Živke da ti ne bi neka klinka izmuzla sve pare koje imaš, a da te onda i Živka napuca. Tad možeš isto k' medvjed da tražiš drvo, al' ne da se češeš, nego da se 'besiš.