
Izraz kojim se označava osoba čiji se hod ne može okarakterisati kao spor; ovde se radi o onima koji vuku noge kao da gaze po dubokom blatu, nezainteresovani za okolinu, izgubljeni. Na koje uvek čekamo. Koji su nam kao kamenčuga oko vrata ma gde krenuli. Koji nam jedu živce sporošću za koju nikad nismo sigurni da li je prirodna ili nameštena. Uz koje poželimo da odsečemo noge sami sebi da bi on morao da čeka nas.
- Evo ovde je pekmez, taaako, uzeću pekmez, maslinovo ulje je tamo na kraju gondole, ti Tihomire dodaj keks da ja natovarim ulje pa da... Tihomire, gde si? Kuku meni, vidi ga gde je, još kod bombona... pruži korak, bre, smrzla sam se ovi idioti drže klimu na 12, daj da pokupujemo stvari pa da bežimo na sunce da se grejemo, mrdni se, bre, idealan si za mimohod! Dodaj mi keks, brzo, nesrećo!
(Tihomir se hvata keksa i kao poraženi klovn glavinja sa keksom ka kolicima i smrznutoj ženi)
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.
Kao i obično odlično pisana definicija.
+
E,Tihomire,nesrećo... :)
+
Absolute disaster, Van G... :)
za Auroru: Vrlo je važno neprestano misliti o kvalitetu... :)