Prijava
  1.    

    Izlazak u četvoro

    U smislu dva para, akcija za izbjegavanje. To je osuđeno na propast još prije početka, nevezano u kom su stadijumu veze. Kod bračnih sapitnika to je mučno foliranje od strane žena, naručivanje francuskih ili japanskih jela koje 'njih dvoje praktikuju da imaju za večeru jer utiču blagonaklono(ili neki drugi višesložni atribut) na njihov imuni sistem', i žešću smaračinu kod muškaraca koji cevče piva ko da su im poslednja. Kod mlađih, kompleksi po pitanju ljubavničke vještine dolaze do izražaja. Priča 'jebana je onoliko dobro kolilko ja umijem posle da dočaram' pada u vodu zbog prisustva kolege u zločinu, koji to radi bolje od tebe i koji uvijek može da te pokopa. Samopouzdanje se ugasi zajedno sa svijetlom, i ti dižeš ruke i nosiš ostatke sebe što dalje, da ih zakopaš, ako se može.

    Ja i on, i naše dvije, mlađe godinu - dvije. Klupa do klupe. Polumrak. Prvi poludodiri. Polušapat. Moj, nebitan, standardan, Tolstoj, miriše ne nejeb. Mnogo digresija. Par pedalja dalje, ženka u tečnom stanju, smije se, jeca, uzdiše, kikoće, sa glasom koji joj varira od nečujnog šapata do krika. Bori se za vazduh, udara ga, ljubi, češka, gladi, miluje, stapa se sa njim. A on štipa riječima kao polenom, izaziva crvenilo, meškoljenje, proljeće. Kod mene rezigniranost, hladna klupa, lomljenje zubaca testere. Osjetih nedostojnost, malenkost. Pa zar od dvije iste ribe, jedna da dobije Kazanovu koji u njoj zasjenjuje postojanje bilo čega drugog sa samo jednom rečenicom, sa samo malom opaskom, sa diskretnim dodirom njenog koljena, a druga dobije izdanje podgoričke 'Pobjede', dodatak 'Arena sport', u ljudskom obliku? Sjetih se sebe, 'kad ne znaš, onda nemoj', pokupih se i odoh da pokupim brata iz vrtića ili šta li sam već iznio kao razlog.
    - 'De ćeš čoveče, pa tek smo došli?
    - Idem brate. Nije ovo za mene. To karanje mislim, i sve. Eto tebi i ovu moju izjebi, zaslužio si.