Prijava
  1.    

    iznudjivac blama

    Operisan od blama, takoreci bezblam, koji svoj blam, ponekad spontano ponekad namerno, prenosi na prisutne svedoke i to radi sa narocitim apetitom.

    Pre par godina, na ortakovom rodjendanu, sticajem okolnosti, nasla se muskozenska ekipa od 7,8 muzicara sa akademskim obrazovanjem.
    Svi kulturni, fini, ugladjeni, aristokratskih manira, pa ti pomalo bude i neprijatno u njihovom drustvu, jer se osetis kao bastovan medju prefinjenom elitom.
    Uklopili se drug i ja nekako u atmosferu, i nismo nimalo mirisali na uljeze, naprotiv, pocelo i da nam prija... Kad dva lika izvadili violine i opleli po nekim rukovetima, il sta ti ga ja znam po cemu, uz malko modernije izvodjenje.
    Sve bi bilo ok, da muziku nije cuo slavljenikov brat, koji je sprat ispod u kuci, muzikom bio valjda dekonjcentrisan u bacanju majmuna.
    Inace, brat je totalna kaleja, i ja ga gotivim.
    Cim sam ga ugledao na vratima, zabezeknutog ali iskontrolisane mimike, pocelo je da mi kuva i tu vec krecem da se suzdrzavam od smejanja.
    -Divno! Carobno! Smem li da pogadjam? Mocart!? Ne! Shopen!? A da, glup sam, taj je peglao po klaviru...
    Cajkovski, Horvat, Boskov...?
    Likovi se ljubazno smeskaju, al ne prekidaju svirku.
    Slavljenik i ja se pogledamo, i krecemo sa telepatskom konverzacijom i govorom ociju, razumeli smo se od reci do reci, bez ijedne izgovorene, otprilike ovako nekako:
    Ja-Nabijem i njega i tebe, pa zar mu nisi rekao da se ne pojavljuje?
    On-Brate, rekao sam mu!
    Ja-Au bre, bice zajebano, bezim ja kuci, ko te jebe!
    On-Nemoj brate, molim te, ne ostavljaj druga na cedilu, umrecu sam.
    Ja-Ok(vec preznojen)
    On-Ok(kao, laknulo mu)
    Elem, to gore gde smo se nalazili je prilagodjeno potkrovlje, pomalo klaustrofobicno za veci broj ljudi, svi stisnuti u toj tesnoj prostoriji optocenoj samo lamperijom i sa jednim krovnim prozorom.
    Tu je, naravno i WC u koji je brat bezblam uleteo, i ortaku i meni vise nije bilo smesno, samo smo se stisli i sklupcali i u sebi vristali:
    -Neee, nee, brate moolimmm teee, neee...
    U trenutku kad sam odlucio da ustanem i da ga izbacim iz WCa, vec je bilo kasno...
    Zvuci koji su dopirali iznutra, bili su frankenstajski horor, i nimalo se nisu uklapali uz zvuk dueta violina koji je do tad jedini narusavao tisinu:
    -Bbbrrrljljooooo, ggrrrljljoooo, ppprrrrdd, kkenjnjnj, ufuf, ahah, stenjnjnjstenjnjnj
    sinhronizovani zvuci od blama operisanog proliv kenjaca, nadjacali su koncertno izvodjenje.
    Meni je odbrambeni mehanizam odreagovao tako da zamenim tezu:
    -Kud bas danas proliv!?
    Ako me je neko i cuo, niko nije odreagovao, svi su gledali unezvereno kroz onaj krovni prozor, a slavljenik je bio toliko crven u licu da je mogao da se maze na hleb umesto ajvara.
    Jedan po jedan, cutke, a uz horor zvuke, ugladjeni gosti su poceli spontano da ustaju i izlaze, i niko se nije nit smejao, nit pisnuo, nit zubima skrinuo.
    Za minut, prostorija je bila ispraznjenija od stomaka iznudjivaca blama.