
Minimum retoričkog univerzuma koji mora posedovati čovek da ne bi bio glup, po " nekim tamo" kriterijumima.
- Ćemo ugrad?
Pa, šta reći, znači, ajmo...
- Ćemo zovemo Nikolu?
Ma jok, glup je ko kurac.
- Što bre?
Ma beži bre, on brate samo pije.
- Pa i mi isto.
Ali mi nismo glupi!
- E, too jes..
Ma filozof...
- Da brate.
Ne možeš da pričaš snjim...
- Da bre, ko da ga ne zanima što smo prebili onu dvojicu juče..
To ti pričam...
____________________
Nikola: Sa onim geacima da izađem u grad? Valjda me neće zvati, opet ću morati celu noć da pijem, sa njima ne možeš ni da razgovaraš, jednu prosto proširenu rečenicu ne mogu da sastave, eh sa kim sam se ja družio kroz osnovnu...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Hehehehe! Masovna pojava.