Kad sediš u busu

To je nenadjebiva sila. Ti si taj, na prestolu, viši od svih onih koji su pali i primorani da stoje. Bratskim pljuvanjem po podu odaješ čast sebi i garijima na istoj poziciji (imaš suncokret? još bolje !). Krvlju i znojem boriš se dahtajući - JER VREDI. Ne posustaješ. Trnci u tvojim mišićima i blaga nesvestica od prenapregnuća istih u trenu spajanja tvojih glutalnih mišića sa prašnjavom zategnutom krpom na plastičnom sedištu, postaje čisto sado-mazo zadovoljenje i tvoj pogled "I came here to fuck bitches" prerasta u američki psiho. Ti si uspeo, i topiš se zajedno sa predelima krava, požutele trave i srušenih kuća koje posmatraš kroz prozor koji su muve marljivo usrale. Usput se pitaš, da li je sve ovo znak da si predodređen za nešto, zevaš i još jednom pljuneš pored sebe dok totalno nebitni lik komentariše koji si ljaxe.