Prijava
  1.    

    Kamermani

    Nevidljivi, a nezaobilazni u svim procesima nastajanja optičkih iluzija, kako u nadobudnom dramskom, tako i u živčanom svetu TV-produkcije. Bilo da se po en puta vozaju tamo-amo da bi švenkovali ispočetka (jer neka pijana glumačko-veličinska stoka nije u stanju da tačno izgovori repliku od tri i po reči), bilo da u hiperaktivnoj atmosferi TV-studija ili direktnog prenosa pokušavaju da shvate režisera koji treba da sinhronizuje njih desetoricu (a zapravo on prvi ne zna šta hoće) - kamermani su ti koji, u toj sveopštoj ludnici, najčešće jedini ostaju razumni.

    Da bi sačuvali taj razum u takvoj atmosferi opšte pogubljenosti (koju filmski i TV delatnici u intervjuima često proglašavaju za "najveći domet ljudske kreativnosti"), kamermani su razvili specifičan odbrambeni mehanizam koji se sastoji od kratkih sarkastičnih komentara na sve one gluposti kojima su prinuđeni da prisustvuju. Od tih njihovih izjava mogla bi se sastaviti solidna antologija, ali, nažalost, one su osuđene na zaborav, jer ne dopiru daleko: u najboljem slučaju, do nekog ko se u tom trenutku zatekao u neposrednoj blizini i imao sreće da čuje kamermanov jetki komentar, ispaljen bez skidanja oka sa objektiva.

    Šteta, pošto bi, kad bi se merila zastupljenost toksičnih jezika po strukama (ali onih kulturno-toksičnih, ne prostačkih), među najvećim favoritima sigurno bili - kamermani.

    Studio, gomila ljudi se muva okolo, sudara i živčani, svi galame uglas, paniče što je uključenje za toliko-i-toliko sekundi... Vrše se korekcije na enterijeru i, u okviru enterijera, na Suzani Mančić, oko koje obleću šminkerka, kostimerka, frizer, dok ona isprobava poze na barskoj stolici i ne može da se odluči koja će joj, tog dana i u tom okruženju, poslužiti da izgleda što seksepilnije.

    Suzana (odjednom, ničim neizazvana): Pa da, šta im ja mogu kad im smeta što sam ja oduvek bila, a i sada sam, riba!
    Treći kamerman: Jesi, babuška...