
Opet se vraćam na penzionere jer me užasno nerviraju kad se guraju u autobusu, biju za mesto, disu mi za vratom jer ja sedim a oni stoje, oni su radili vek i po, mi mladi ništa ne radimo, a to što ja radim duplu smenu, pa kad se vraćam ujutru iz treće to nema veze , samo oni rade i radili su. Žale se na stanici jedni drugima kako ne mogu da stoje na nogama a kad vidi autobus kako prilazi udari te štapom jer si ti/ja hteo da udješ pre njih,a onda kad udje unutra, kao da ima 20 godina, potrči kao niko u busu da zauzme " najbolje mesto " .
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Prodajmo penzionere Kinezima. Ionako nam ne trebaju.
Dao bi ih besplatno, samo da ih nema. Usporavaju nas koji tek treba da živimo.
I ne samo penzioneri, nego i invalidi i ljudi sa Daunovim sindromom. I Jevreji.