
Pitanje koje postavljaju zbunjeni.
Na kraju oni uvek ispadnu ludi.
"Dobar dan, zašto je rata mog kredita sa 235e uvećana na 252e?
"Gospodine, u Vašem ugovoru lepo piše: usled rasta eskotnih, na račun diskontnih, sa predominacijom preponskih stopa mesečni iznos rate se...."
"Štaaaaaaaaaa, ne razumem!!!?? Ko je ovde lud?"
"Molim Vas, smirite se. Pozvaću obezbeđenje."
Poslednje pitanje u dužoj, po običaju žučnoj raspravi, punoj najjačih argumenata i nelogičnosti, oko nečeg što nikada neće biti razjašnjeno do kraja. Nije pravilo da rasprava mora trajati dugo. Evo i primera gde je ne mora ni biti: Štićenik mentalne ustanove: Doktore, zašto je moje obraćanje Bogu legitimno, a kada se Bog obrati Meni proglase me šizofreničarem?
Ne samo ovde. Svugde je lud onaj koji nije zbunjen. Lud ima aktivnu, a zbunjen pasivnu ulogu.
"jebe lud zbunjenog"....
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.