
Pitanje koje posle 5 minuta razgovora postavi ortak iz srednje ili osnovne kad se sretnete negde. Tada započinje duga serija tračeva o društvu iz nekadašnjeg odeljenja.
- Ee, gde si ti, jedva te prepoznah!
- Ma evo, idem na faks. Ubijam se od učenja!
- Ma znam, ništa mi ne pričaj. Nego, koga viđaš od naših?
- Pa viđam Milicu, svako jutro je sretnem il u pekari ili u mesari, mnogo se ugojila jebote! Samo hasa, ima sto kila.
- Hahaha ne seri! A bila je dobra riba...
- Jebiga. E, viđam Slavicu. Ona nije normalna, u šestom mesecu je!
- Nemoj da zezaš! Jel sa onim tipom što je prodavao kokice preko puta škole?
- Ko će ga znati, valjda s njim.
- A realno, to smo i očekivali. Vatali smo je svi redom, a bili smo još kod učiteljice.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Pa jel vidjaš nekog? :)))
+++
Ima jedan sjajan primer iz Profesionalca.+
@predrazinjo
Svaki dan, škola mi je bila u kraju :)
Baš sam hteo da definišem ovo, a vidim da si ti to odradio perfektno. Svaka čast.
Koga od raje ime?
+++