Kotac

Komšija Mirso jutros se ponovo penjao na krov i prijetio da će se baciti. Živci mu popuštaju otkako se vratio iz Hrvatske. Ratni PTSP uzima maha, a pogotova ga muči što je bio na strani HVO-a. Majka mu je uplakana, moli ga da ne počini glupost. Suprugu izgleda to i ne brine, svakako je tu došla tek prije dvije godine, sa svojih 47, bez žive rodbine u svom kraju i prethodnim brakom koji je otišao u kurac, njoj i ovo paše. Bitno je da nije sama, da ima s nekim popiti kafu i tu i tamo se nasmijati.
Avlijom se prostire visok ženski glas. Strina ponovo galami na pijanog amidžu. Matori muku muči sa svojim sinovima koji su krenuli pogrešnim putem izazivajući svakonoćne tuče, umjesto da sa svojim ženama sjede kod kuće i gledaju onu svoju jadnu čeljad koja vape za bombonom i jednim redom čokolade.
Drugi komšija izlazi malo na zrak u dvorište. Poželio je friškog zraka. Dugo je, nekih 8 mjeseci, bio iza zidina KP doma Zenica. Švercovao neke Albance, pa popušio kaznu. Dva puta se ženio, a sa njim živi i kćer iz prvog braka koju tek ponekad pusti da ode kod svoje prave majke. Dosta je jadnici gledanja u maćehu. Nije ona kriva što je njena majka prevarila oca dok je radila u seoskoj kafani.
Previše nemilih scena gledam kroz pospane oči i odlučujem se da odspavam jednu popodnevsku. Prije nego što mi san dođe na oči, pomislih u sebi: "Jebote, u kakvom kocu ja živim..."