30 sekundi. Toliko je potrebno zaokupljenom vozaču da nagura misli u podsvjest dok stoji na pragu novog pravca, čekajući i vjerujući da će mu mašina dati dozvolu za njegov dalji život, samo je toliko potrebno za siže života, toliko kontrastnog u njegovim dijelovima, prosto, nezadovoljavajućeg. Skoro protraćenog. Od svih bezgraničnih mogućnosti u početku, do košulje na kojoh se naziru tragovi doručka, i njenog vlasnika na semaforu. Vozačev pogled će radoznalo bauljati okolo, dok se ne poklopi sa nečijim tuđim, gotovo isto praznim. Mogu se vidjeti tolike sličnosti među pogledima, snovi, hirovi i nadanja, kišni dani bez kišobrana. Kao da je suština univerzuma u pogledu dvije jednike skoro kopiranih puteva, koji su na kraju doveli dovde.
Obojica skreću pogled, posramljeno (i pogrešno) razmišljajući o intimi tog pogleda, kao da su ga vodila dva potpuna suprotna čovjeka. Izbjegavaće to ubuduće.
Ljudi su čudni.
