Vrijeme u kojem muškarac uzima svoga nasljednika u formativnim godinama kako bi ga naučio istinskim vrijednostima u životu: snalaženju, kafanskim fakultetima, kockanju, hvatanju žena uz puno bezočnih laži te naravno, najbitnijem, opijanju.
S opijanjem kao aksiomu muškarčeva života, započinje brisanje dotadašnjih omlitavjelih ženskim učenjima (nešto kao Ljudi u crnom samo se gleda u dno čašice) i zamjenjivanjem s alfa principima.
Kršćanske majke su probale dosjetiti se svakojakih načina kako bi odbila muškarca da joj uzme dijete i više ga, metaforički, ne vidi. Balet, kazalište, bečka škola manira, sinkronizirano plivanje (da je bar mješovito), čak i zloglasno nošenja traperica s golim gležnjevima kao krajnju mjeru, ali se demon u vidu muškarca nije dao podmititi ni svakodnevnim ispunjavanjem seksualnih maštarija. Red, tradicija i čast su iznad toga da svoju krv i lozu ne izvede na pravi put. Majke samo unezvijereno, histerično, ne mareći za skandale kakve bi mogle izazvati u Ministarstvu tuđih poslova, mole svoga dječaka da ne zaboravi svoju majku.
- Mile, gdje mi vodiš dijete? Mile!!!
- U propast, ženo. Smiri se. Što je bio tvoj, bio je. Sad je moj red.
