Poza koju prekaljeni nejebači zauzimaju za šankom u kafiću. A za šankom su jer nemaju mesta, a ni para, za višečasovno opijanje i provod u normalne sate. Njihova priča se, takođe, odvija u tom maniru, „lakat uz lakat“ konverzacije koja prati pozu tj. analiziranje i komentarisanje okoline ne bi li pokazali čavkama oko sebe kako su oni cool i iznad prostaka koji okreću kible od 50 jevreja i jebu svako veče.
- Brate, pazi onu desno od nas.
- Koja? Ima ih tri za stolom.
- Jesi ćorav? Ma ona sa debelom mlečnom sisom, ne mislim na jebene daske valjda.
- Au, al je ubode. Jel ideš?
- Jok. Nije to moj tip.
- Ae ne seri bre. Odkad ti to imaš tip?
- Mojne mi ideš na ganglije. Eto, prepuštam ti je.
- Neka je brate, prvi si je spazio. Neću da idem gde si ti bio.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
najs. veri najs
Danke :)