
Ustanička 19. Stajalište. Oko visokih borova vijuga tišina, obojena a nevidljiva kao od dima i tuđe ruke. Nije to igra unatraške - samo su malo zalutali točkovi auta od paperja i sna.
Vidim nju, i sav isprebijan sobom, skoro mrtav - udahnem joj malo onog njenog šmeka. I dodirnem zvezdice sestrice, batice.
Kao da varoš spi a čujem glasove tik uha. Odjek njenih štiklica sivih sandalica.
Plešem sam. A držim je za ruku.
Jeo je bunike!- reći će kad me vide od vazduha spravljene da ispijam njene oči što posmatraju kako ih srčem i migolje se
dok mi golicaju usne.
Došla bi kod mene i gledali bi Linča, žvakali kokice, duvali lepak...
A onda se desio mrak.
Nikada više nisam istinski video dan.
- Bio sam neko vreme ovde i pre nego sam došao. Sad nisam ovde.
- Ako prodam svoju laž za par realnih slika - umreću kao kopija.
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.