
Univerzalno pitanje od strane deteta upućeno majci koja mu je zdušno i sa velikom brigom dala savet i uputstvo kako i šta treba da uradi a posle kojeg predhodi nestašluk ili ne daj Bože tragična scena.
- Mama, a ja bih da držim papagaja!
- Ne može sine, ne umeš.
- Nauči me.
- Idemo mi kod komšije golubara pa će on da ti pokaže, pa ćeš da uvežbaš. Oni su krupni pa ćeš lepo i da ih držiš.
- Jupiiii!
- Dobar dan, mi bismo da držimo goluba.
- Dobar dan mališa. Hoćeš goluba? Izvoli, ovaj je najlepši, osvojio je četiri zlatne medalje.
- Mama, a kako sad? Kako da ga držim.
- Uhvatiš ga obema rukama dovoljno jako da ti ne pobegne a dovoljno slabo da može da se pomeri. Pa komšija, gde je Vida?
- Eno je, mesi kolače. Hoćeš da je zovem?
- Mama, mama, mama, a je l' ovako? Nešto je oborio glavu. Mama, a što neće da se pomeri? Mama, a je l' crko?
- Aaaaaaaaaaaa!!! :šljas:
-----------------------------------------
- Mama, a je l' se ovako gura utikač u utičnicu kao ja što hoću eksere da uguram?
- Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Ahahahaha to je to! ++
Duhovito, hahaha +++
Zato mene keva u startu sekla:
-Mama, jel...
-U sobu.
+++
Duše, ti si baš bio nestašno dete? :)
Vučice je l' ovako + ? :))))))
Hahahahaha baš tako. :)