
Човек који је недовољно луд да се класификује као психопата, а опет, превише одскаче да би био нормалац. Не треба мешати ове јединке са типичним ходачима у сну. Не, ови не спавају. Први знак лудила (науч. "прснућа") код сваке особе је престанак клаћења руку при ходу. Другим речима, руке му спокојно висе док он (или она) лагано хода, не држи их чак ни у џеповима. Не постоји ни једна једина нормална особа у Сунчевом систему која не клати руке док хода. Доказао тим научника. Друго, нема оног бич погледа којим вас класичан психопата ошине, већ су очи потпуно празне, као да се нешто закувава. Попут нормалоног месечара, не смеш никако да га цимаш, јер ко зна шта ће да му покрене убилачки механизам. Деца га се плаше, причају како носи огрлицу од прстију својих жртви, док му бивши ортаци вршњаци разглабају како је био добар на баскету, ал је прсо од учења кад је уписао ПМФ.
- Брате, брате, извали оног лика! Ладно не помера руке док хода, ко зомби! Можда месечари?
- Тише, бре, ментолу један. То је Цвија Психопата, чуо сам да носи сатару са собом.
Osoba koja gleda da preživi od početka meseca, do kraja istog sa platom od 20.000 din.
Особа која у глуво доба ноћи, несвесно стоји на крову своје куће држећи јастук и јорган у руци. Оно што је занимљиво је да месечари никада не искусе слобад пад, са поменутог крова, или прозора своје зграде. Они тако полусвесни једноставно гледају у месец и звезде док се не сморе, а затим се са истим тим јастуком и јорганом врате у кревет и наставе са сновима. Наравно сутрадан се овога несећају, док онима који су их затекли на крову или ивици терасе остаје ожиљак до краја живота и помисао на то шта је могло бити да је месечар направио само један корак напред!
Lik kome se ne isplati da se izuva pred spavanje.
(arhaizam) Najvredniji od svih klikera u kolekciji, današnji ekvivalent bi mu bila ultra-mega-pikaču kartica. Pripadaju grupi staklenaca (providni, bez peraca, karakteristične kobaltno plave boje, sa premazom koji daje srebrnkasti odraz)
Vrednost ovakvog klikera je zavisila od tržišta, ali su uglavnom porculanci vredeli 5 običnih lepo očuvanih klikera a mesečari 10, 20 pa i više.
Muskarac koji ima seksualne odnose jednom mesecno....
Inace ,prilicno cesta pojava u dugim brakovima,jer dodje do zasicenja i seks se pretvori u rutinu.
Kako, jebote, kako? Kako je to moglo da mi se desi? A obećao sam sebi da neću. Obećao sam sebi da neću, kao neki moji ortaci, dopustiti da me posao obuzme. Da ću naći načina da svoje noći uklopim sa danima. DA SE NIŠTA NEĆE PROMENITI! Da će, i kada se zaposlim, sve biti kao pre: da ću i dalje visiti sa ekipom na našoj klupici dok ne smislimo koje bi novo putovanje mogli da dodamo u našu kolekciju, kao onomad kad smo, iz čiste zajebancije, otišli u Budvu na burek. Da ćemo i dalje roštiljati u prirodi, svaki naredni put na nekom drugom mestu, tražeći najlepši kutak Šumadije. Da ćemo i dalje biti u prvom redu na svim svirkama u gradu, da ćemo u kafanama i dalje pomagati konobarima da svedu račune posle fajronta. Da ćemo i sledeći put kad se neko iz ekipe zaljubi, ,,pozajmiti'' skelu od komšije i istom napraviti prilaz njenom prozoru. Da će ponovo murija zaustaviti nas 10 u kecu, a onda nas pandur pustiti uz uslov da izadjemo iz auta pa da se onda ponovo vratimo, samo da bi video kako nam je uspelo prvi put.
Kako sam mogao da dopustim da se sa nekim ljudima ne vidim nedeljama, mesecima?Kako sam mogao da dopustim da me konobar ne prepozna u omiljenoj mi kafani, onoj u kojoj sam proveo veći deo srednje škole? Kako sam došao do toga da se posle 2 meseca nadjem u kafani, i da u 12 moram kući jer sutra radim? Šta mi se to desilo?
Kako je moguće da sam ja, ej, JA!, pojam vikendaša podigao na potpuno novi nivo?
Kako, jebote, kako?
Dvanaestogodišnja sestra: Stefane, šta ti se desilo?
Dvadesttrogodišnji ja: Šta mi se desilo?
DS: Što više ne izlaziš? Što ne ideš sa društvom u grad? Što si omatorio toliko? Mnogo rano si postao tata.
DTJ: Kako to misliš?
DS: Pa radiš, onda dodješ kući, večeraš. istuširaš se i odeš da spavaš u 10. I tako svaki dan.
DTJ: Ja... pa nije... nisam... ali... kako?
Neko ko često pravi ispade svojim nebuloznim izjavama.
- E, levo, levo! Moje levo! O njoj sam ti pričao, to je Ana, nabolja riba u našem kraju!
- Pa ona mi je upravo namignula.
- Zoki sine, vrati se u krevet, opet mesečariš.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.