Beograd je glavni grad; nekada cele jugoslovenske federacije, sada samo Srbije, ali je i dalje ne samo glavni, nego i najveći grad u zemlji. Zbog ove činjenice, Beograđani odrastaju sa urođenim osećajem da je njihov način govora jedini "onaj pravi", a svi ostali lokalni naglasci su devijacije istog, koje zvuče čudno i egzotično čisto zbog toga sto su različite od njihovog "normalnog" govora. Ovo im, osećaju oni, daje za pravo da sa podsmehom i sa visine gledaju na "nečiste" niške, vranjanske, novosadske, valjevske, užičke, pomoravske i ostale srpske dijalekte, pa čak i šire - bosanske, hercegovačke, crnogorske, hrvatske, dalmatinske, makedonske...
Stoga im dođe kao veliko iznenađenje kada provedu malo više vremena u nekom drugom lokalnom centru i shvate da se i na beogradski govor gleda sa univerzalnim podsmehom - podsmehom činjenici da Beograđani "mjauču" k'o nenormalni dok pričaju, što je mnogima smešnije od lalinskog razvlaaaaačenja ili južnjačkog frljanja so s' padeži.
(Fora koju sam čuo od jednog Sarajlije):
Kako mjauču mačke u beogradu?
"Mijau, jæbote"!
Februarski rock & rol u bukvalnom prevodu jer na mačke poleti sve što je tvrdo ili se kotrlja u cilju sprečavanja njihovog pevanja.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.