Prijava
   

Moja deca ne lažu

Nadrkana izjava (obično "selebriti") roditelja na novinarska pitanja o gresima njihovog usranog poroda. Nebitno da li su navatani sa pune ćega dopa, izvršili sedmostruko ubistvo ili prosto prekršili odredbu o karantinu, ako oni kažu da su nevini javnost to mora prihvatiti kao aksiom. Zašto? Pa zato, jebiga, što su ih matori do jaja vaspitali i u srce im usadili ljubav prema istini, samo istini i ničemu osim istini, tako im Baron pomogao.

- Moj sin nije prekršio uredbu o karantinu, samo je otišao do prodavnice. Moje dete ne laže i sram vas bilo što ga blatite po medijima!
▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪
- Gospođo, kako komentarišete presudu vašem sinu za trostruko ubistvo na Fristajleru?
- Moj sin to nije uradio!
- Lol, pa jasno se vidi na snimku sigurnosnih kamera, koji kurac pričate, gospođo?!
- Ne ne, on mi je lepo rekao da je te noći bio u poseti svom prijatelju sultanu od Bruneja, a moja deca nikada ne lažu, tako su vaspitana!
- Aha, okej, sve kul onda.

Komentari

Bravo Мосауанус!

vUÇKo: Moj sin nikome ništa nažao nije učinio.

dj žexsi: Moj sin nije kriv, sud ga osudio zato što je moj sin.

inače minus, jbg.

Odlična, svakodnevna. +

Doduše, prepoznajem se.

U mojeme slučaju, biloe obratno.

Kad god neka govnarija izbije u školi, meni niko ne veruje iako sam upravu, a podlom govnu njegovi roditelji veruju, jer su i sami ološ i guba.

Greška je u roditeljima, jer ne žele incidente, makar to bio obični, apsurdni, verbalni okršaj.
Lakše im je kazniti svoje dete, nego da se suprotstave drugoj usranoj strani, koja je itekako raspoložena za raspravu.

Srećom, moj ćale je to kasnije uvideo.

Od njegove sene, čim kroči u školu, drhtali su svi.

Bele laži su okej, laži kojima se sjebavaju drugi i kojima se brani ološ nisu kul.

Родитељи су познати као објективни.

Još uvek nisam roditelj, niti imam želju da to postanem.

Postaćeš i bićeš mnogo srećan zbog toga.

Нема то везе са поверењем, то је рефлекс да се брани своје младунче, чак и кад је очигледно направило срање. Ја сам једном почео нешто у фазону "кад си то радио, ниси никог питао, то си умео и сам, па се сад сам и вади, немој мене ништа да питаш", али онда је мала пичкица почела да слини пред мајком, ова исто почела да слини, и то је било то што се тиче мог родитељског ауторитета (иначе, у оптицају је био и укор пред искључење, па "мама, тата, помагајте").
Ако ништа друго, барем због тога увек могу да им натрљам нос кад разговор крене онако како ми се не свиђа.
Јбг, породица је једно стално прегањање и дипломатија, али нема родитеља који ће своје дете тек тако пустити низ воду, па било оно и највећи злочинац. Такав родитељ (барем међу овима који се воде као нормални) не постоји.

Neumoran si, Frajkore. Svaka čast <3