Ne, nije promaja. Nije ni turbo-folk. Nisu ni Šreder, niti Gargamel.
Najveći neprijatelj se u ovom slučaju definiše u sasvim suprotnom kontekstu.
On izvlači iz nas latentno saosećanje koje je u nama dugo čučalo, skrivalo se usnulo, negde otprilike zabodeno ispod hipofize. Saosećanje sa neprijateljem...
- "Stari, 'oćemo do kafane na jednu ljutu?"
- "Ču na jednu...? Jesi li zvao Boleta?"
- "Jesam, ništa od njega... Mora da vodi ženu u operu, neka predstava "Opelo", tako nešto..."
- "Pa što je nije iskulirao?"
- "Ma zapretila mu da će da mu smrska jaja na spavanju, ako je sad ispali."
- "Koji horor jebote, najvećem neprijatelju da ne poželiš..."
___________________________________________________________________
- "Gde je Rale ceo dan...?"
- "Eno ga kod kuće, leči se. Popio sinoć pola litre "Baltik votke", preparirao se."
- "Pu jebote, Baltik vodka? Pa to ni najvećem neprijatelju ne bih dao. Što je to pio?"
- "Jedino je to ostalo od alkohola. A znaš njegovu filozofiju: kad nema slave, dobra je i daća..."
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Kad nema doktorke, dobra je i medicinska sestra :) +