Nedjeljni ručak 90-tih.

Supa, pečeno pile sa krtolom i salata, naravno, u zavisnosti od godišnjeg doba(zimi turšija, a ljeti šopska sa manje ili više sira, zavisno od kojoj godini pomenute dekade se radilo). Uz ručak bi se ukućani obično zaželjeli piva, a da se niko nije sjetio da ga prijethodno kupi. Dijete bi na ručak bilo pozvano oko 15h, dok bi se igralo ispred kuće/zgrade... Čim bi dijete sjelo za tanjir supe koja je djelovala kao gomila prekuvanog povrća u kome se slučajno našlo jaje, kao izvanji rođak masne kokoške, roditelji bi ga poslali po pivo i izigravajućio standard četiri puta mjesečno, ćerali na balkon po staklene boce i izanđali ceger, da se zlopati do samoposluge, pa da se nakon uspješno izvršene naredbe pridruži svom musavom čoporu, svojoj pilećoj gerili koja u sigurnosti svoja četiri neizolovana zida u inat Međunarodnoj Zajednici, buca pileće batake i krilca, čekajući bezvizne režime, da bi svoj kult masnih neđeljnih ručkova zamijenili cezar salatama i lignjama, slonovskim surlama punjenim zečijim paštetama i srnećim tetivama.