Pozajmite nekome nešto na samo dva dana i tog trenutka ne možete da spavate zbog toga što razmišljate da li taj neko na pravi način koristi vašu stvar.
Žena: Uđite doktore, ovamo je Dragoslav u sobe.
Doktor: Stanite gospođo, da popričamo nas dvoje u hodniku, šta je Dragoslavu?
Žena: Seo u ćošak, skupio kolena, prigrlio i' i sve se trese ka' topola kad udari vetar. Niti spava, niti jede, crvene mu oči, decu ne prepoznava, ne znamo što da mu radimo.
Doktor: A, koliko to traje, kad je počelo?
Žena: Ima, nekoliko dana. Mi mislili će da prođe to, ali on je ovakav od onomad kad je dao komšije onu našu motornu kosačicu da kosi međak.
Žena: Dragoslave! Došla ti je poseta!
Dragoslav: (Ustaje, prvi put posle 3 dana) Kuj je to, je l' to Mile Žikicin doneo kosačicu? Je l' mi je istupio nož? On ne pazi ni svoje, a kamo li tuđe. Koji me vrag ujeo da mu pozajmljujem?!
Žena: Nije, Dragoslave, doš'o ti doktor.
Dragoslav: (Ponovo se vraća na staro)
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Fino, +
Dao sam plus na naslov +++