
Izraz koji smo svi bezbroj puta čuli, a koji najviše vole da govore profesori srpskog jezika gimnazijalcima-prvačićima, kao i gimnazijalci-prvačići svojim drugarima-negimnazijalcima-prvačićima.
U oba slučaja, sa samodopadljivom facijalnom ekspresijom, uzrokovanom (iskustvenim) saznanjem da se dalja polemika nakon ovoga ne razvija.
U oba slučaja, niko ne zna da ga objasni.
A: I, šta mislite? Je l' se slažete sa mnom?
B, C, D: Može! Slažemo se!
E: Božeee, pa niste cigle da se slažete, he he he, kaže se „saglasni smo“, hi hi hi...
A: Eto, a ja baš kontam da ti složim jednu ciglu s glavom... Ništa onda, moraću da je usaglasim.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Ех да, те техникалије на које нас увек уфате!!
+ х)