
Kad neohipi riba u apa-drapa fazonu, sa 16-og sprata iz 62-og bloka, mediokritetski potkovana idejama Pamele Anderson, raznih pet organizacija i ostalih nedotupavnih individua i udruženja, krene da zagovara priču o vegetarijanskoj ishrani i bojkotovanju kožnih cipela i vunenih čarapa. Iako po prirodi stvari nikad u životu nije videla kravu, ona se saoseća sa patnjom i krava, i svih drugih domaćih i divljih živuljki koje su položile svoj život zarad ljudi. Naravno, dok uživa u svom integralnom zrnevlju udobno zavaljena u fotelju u klimatizovanom stanu, (dok ćale sa gradilišta u Kazahstanu svakog 5-og u mesecu uplaćuje vulo na račun) nije svesna da bi se jedan drvoseča bez parčeta slanine u šumi onesvestio u roku od nekoliko sati. Grozi se emisija o lovu i ribolovu, u kojima ponosni lovci pokazuju svoj ulov, dok pri tom pojma nema kako je to nositi balu sena na leđima u čeku, u decembru, u 4 ujutru, na -20. Iako se strogo pridržava pravila i doktrina veganske ishrane ipak joj se (gle čuda) po nekad za doručak potkrade neka pašteta ili viršle.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.