Pitanje koje deca postavljaju dok se umiljavaju, srećna i uzbuđena što će dobiti nešto što su oduvek želeli. Sada je samo njihovo, tu je, i ona, presrećna, ne mogu da veruju u san koji im je postao realnost te iznova i iznova postavljaju pitanja pre nego što odjure da uživaju u poklonu.
- Pavle, kupila sam ti novi autić!
- Vauu, je l' to samo za mene?
- Samo za tebe, sine!
- Odistinki? Stvarnički, mama? A mogu odmah da se igram, mogu li? Mogu li?
- Možeš, srećo mamina...
Lukaš Odistinski, poljski političar. Kako legenda kaže, od postavljenih postulata politikologije odvajalo ga je to što nije zamazivao oči narodu, već je govorio istinu i samo istinu. I dan danas postoji dilema da li je u pitanju istorijska ličnost, koja je usled pomenutih osobina ekspresno zbrisana sa političke scene i pala u zaborav, ili je zaista u pitanju mitsko biće, još uvek nedostižno u savremenom društvu. I to ne samo među političarima...
Danas se, u modernom govoru, prezime ovog zaboravljenog velikana i neuspešnog političara, koristi kao neoborivi pojačivač istine prethodno izgovorenog, a ponekad i u upitnom obliku.
- Draga, volim te, ali onako, odistinski!
- Meni se i taj karmin na tvojoj kragni čini poprilično odistinski.